Očekivalo bi se da su upravo borci za ljudska prava u prvom redu borbe za utvrđivanje istine i ispravljanje eventualne nepravde počinjene pred sudom, a ne da zagovaraju gušenje pokušaja da se neki zločin do kraja rasvetli

Džesi Tafero bio je pravosnažno osuđen na smrt zbog ubistva dvojice policajaca na Floridi, na osnovu svedočenja njegovog prijatelja Valtera Roudsa, koji se nagodio s tužilaštvom. Na osnovu ovako "sudski utvrđenih činjenica", Tafero je 4. maja 1990. izuzetno brutalno pogubljen na električnoj stolici iz trećeg pokušaja. Dve godine posle pogubljenja, 1992, ispostavilo se, međutim, da "sudski utvrđene činjenice" nisu bile baš u skladu sa istinom, a do ovog saznanja se došlo zahvaljujući rekonstrukciji zločina koja je dokazala da je ubistva počinila druga osoba - upravo "krunski svedok" Valter Rouds.

Ovo je samo jedan u nizu slučajeva u SAD, koje se hvale najsavršenijim pravosudnim sistemom na svetu, da je smrtna kazna izvršena nad nedužnom osobom koju su do gubilišta odvele naknadno opovrgnute "sudski utvrđene činjenice". Prema mišljenju grupe stručnjaka predvođene profesorom prava sa Univerziteta u Mičigenu Semjuelom Grosom, broj nepravednih presuda na smrt u Sjedinjenim Državama iznosi najmanje četiri procenta. Prema njegovom mišljenju, ova statistika "vrlo verovatno umanjuje" stvarni problem nepravednih presuda, jer je, posle donošenja presude, malo motiva, ali i novca da se "sudski utvrđene činjenice" opovrgnu, pa postaje "malo verovatno" da će nepravda biti raskrinkana. U brojnim slučajevima, poput slučaja Džozefa Rodžera O'Dela, pogubljenog 1997. u Virdžiniji, sama država se pobunila protiv revizije, jer bi već mogućnost da novi dokazi osuđenog oslobode krivice, kako je tada rekao državni tužilac, dovela do toga da se "sa krovova viče kako je Virdžinija pogubila nedužnog čoveka", pa su novi dokazi uništeni.

U svim ovim slučajevima borci za ljudska prava su u ime javnosti i nedužnih žrtava državne (ne)pravde predvodili bitku za otkrivanje istine i ustanovljavanje pravde, nasuprot ranije "sudski ustanovljenim činjenicama". Zbog toga je čudno kada se isti ti "borci za ljudska prava" gromoglasno pobune kada neko pokuša da ospori "sudski utvrđene činjenice". Upravo to se desilo ovih dana s knjigom "Tuzlanska kapija - režirana tragedija", u kojoj se iznose nalazi, uključujući i onaj dobijen rekonstrukcijom zločina na poligonu u Nikincima, dakle nalazi koji osporavaju zvanični narativ prema kojem su ljudi ubijeni u Tuzli 1995. godine nastradali od granate ispaljene sa srpskih položaja. Zbog ovog zločina pred Sudom BiH 2014. godine na 20 godina robije pravosnažno je osuđen Novak Đukić, tadašnji komandant taktičke grupe "Ozren" Vojske Republike Srpske, jer je, navodno, izdao naređenje za ispaljivanje granate. Inicijativa mladih za ljudska prava, Fond za humanitarno pravo i mnogi drugi protive se dovođenju u pitanje "činjenica" koje je ustanovio sud koji je, isto tako pravosnažno, oslobodio Nasera Orića, na primer.

Njihovo protivljenje utvrđivanju istine i mogućem opovrgavanju ranije "sudski utvrđenih činjenica" (što je floskula upravo Fonda za humanitarno pravo) i ne čudi toliko. Svi smo ovde već odavno navikli na vrlo selektivan pristup pravdi i istini kada su domaće organizacije za zaštitu ljudskih prava u pitanju. Malo je čudnije da jedna visoka funkcionerka ugledne i poštovane međunarodne organizacije, kakva je visoka komesarka za ljudska prava Saveta Evrope Dunja Mijatović, kao oparena skoči protiv napora da se utvrdi istina, pa makar ti napori bili i potpuno promašeni, a nisu. I za nju pokušaj da se utvrdi istina predstavlja "negiranje ili relativizaciju" zločina, a iznošenje novih dokaza je "falsifikovanje i dezinformisanje". Da nisu i svi oni koji su se borili za ustanovljavanje istine u slučajevima "Tafero", "O'Del" i mnogim drugim "falsifikatori i dezinformatori"? Tužilac iz Virdžinije bi sigurno tako nešto rekao, ali borac za ljudska prava?

Problem je u tome, međutim, što i ovi "ljudskopravaši" od Inicijative do Dunje Mijatović imaju isti interes kao i virdžinijski tužilac, da "sudski utvrđene činjenice" ne budu demantovane, pa će zbog toga ići i toliko daleko da nepodobni dokazi budu uništeni. Oni nikako ne žele da se ispostavi da je počinjena nepravda, pa da se s "krovova viče" kako je međunarodna pravda ili BiH pravda osudila nedužnog čoveka. Oni su verovatno jedini borci za ljudska prava na svetu koji se ne vode parolom da je bolje da sto zločinaca bude na slobodi nego da jedan nedužan bude u zatvoru. Oni bi, po svemu sudeći, da stotinu onih što su počinili zločine nad Srbima budu slobodni, a da jedan nedužni Srbin robija. Mnogo je motiva koje Mijatovićeva ima u ovom slučaju da se istina ne utvrdi. Počevši od uloge koju je njena majka imala u ratu u BiH pa do interesa kojima služi na svojoj funkciji. Ako nije tako, zašto se u ovom slučaju nepitana oglasila, a u slučaju Džulijana Asanža ćuti, iako je u više navrata pozvana da se oglasi?