Osuđujući odluku vlasti Republike Srpske da posthumno odlikuje generala Slavka Lisicu, Inicijativa mladih za ljudska prava više nego jasno i nedvosmisleno pokazuje za kakvu je pravdu

ČINjENICA da je premijerka Srbije Ana Brnabić dobila i prihvatila Orden Republike Srpske za svaku je osudu jer, pored toga što su ga dobili i Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić i Vojislav Šešelj, kako nam objašnjavaju u Fondu za humanitarno pravo, time se "nastavlja negiranje srebreničkog genocida" i taj čin predstavlja "jedno sveobuhvatno državno poricanje patnji više stotina hiljada stradalih na prostoru bivše Jugoslavije". Da ne ulazimo sad u to koliko je zaista "stotina hiljada ljudi stradalo" u ratovima devedesetih, ovakvim stavom se pokazuje da je i samo prihvatanje odlikovanja Republike Srpske zločin, a kamoli održavanje bilo kakvih veza sa ovom "genocidnom tvorevinom". Republiku Srpsku, razum nalaže, zato treba uništiti u temelju, a sve one stotine hiljada ljudi koje su je u prošlosti stvarale i danas je održavaju treba humanitarno-pravno ali strogo kazniti.

DA su i Republika Srpska i njena odlikovanja zločinačke tvorevine želi da nam dokaže i Inicijativa mladih za ljudska prava, pošto je osudila to što je, istovremeno s Anom Brnabić, odlikovan i pokojni general Slavko Lisica - osuđeni ratni zločinac, kako oni kažu. "Orden za Slavka Lisicu je uvreda za žrtve njegovih zločina", navode ovi mladi, podsećajući da je general "pravosnažno osuđen 4. septembra 2001. godine na 15 godina zatvora kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio prvostepenu presudu iz 1998. godine". Slavko Lisica osuđen je zbog naredbi da se granatira Šibenik tokom operacije deblokade kasarne JNA u ovom gradu septembra 1991. godine, kada je ubijena jedna osoba. S obzirom na to da je JNA tada bila jedina legalna i legitimna vojna formacija u bivšoj Jugoslaviji, napor da se iz neprijateljskog okruženja izbave njeni vojnici bio je, takođe, potpuno legalan i legitiman. A imajući u vidu da Inicijativa govori o žrtvama, dakle u množini, i da "upućuje saučešće svim žrtvama Lisičinih zločina", pretpostavljamo da ih ima još i da Lisica za njih nije procesuiran čak ni pred hrvatskim pravosuđem, a kamoli međunarodnim, haškim. Koji bi to zločini mogli biti? Možda je zločinačka naredna operacija koju je Lisica predvodio - proterivanje dragovoljaca HOS-a i ZNG-a koji su upali u Kupres 3. aprila 1992, pre početka sukoba u BiH. Zločin je, pretpostavljamo, što je Lisica hrabrom akcijom, koja se pominje čak i u jednoj pesmi "Zabranjenog pušenja", zaustavio ustaški pir u ovom kraju i onemogućio "hrabre branitelje" da izmasakriraju više od 53 srpska civila (s imenom i prezimenom), koliko su stigli do Lisičinog "blickriga". Zaista je zločin ne dozvoliti braniteljima da ponove uspeh svojih predaka od Ilindana 1941, kada je u ovom gradu ubijeno 1.038 Srba, među kojima 255 dece mlađe od 10 godina.

NIJE ni važno, uostalom, o kakvim se tačno zločinima radi, jer je Lisicu ratnim zločincem pravosnažno proglasilo hrvatsko pravosuđe. A kakvo je pravosuđe na koje se bez ikakve ograde poziva časna i principijelna Inicijativa mladih za ljudska prava? U vreme kada je Lisica osuđivan, ono je, prema izveštaju OEBS-a iz 2005, bilo takvo da je kao faktor pri utvrđivanju ko će i zbog kojih zločina biti procesuiran koristilo etničko poreklo. "Mnogi posmatrači dovodili su u pitanje objektivnost suđenja", "sudije, tužioci i svedoci su bili izloženi spoljnim uticajima", "sudovi i dalje sprovode pristrasnost prema optuženicima na osnovu etničkog porekla" - samo su neke ocene iz OEBS--ovog izveštaja, a slične se nalaze i u tadašnjem izveštaju američkih vlasti o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj.

NAJZANIMLjIVIJI primer objektivnosti hrvatskog pravosuđa na koju se, po Inicijativi, treba ugledati je slučaj povratnika Svetozara Karana, osuđenog na 13 godina zatvora zbog, između ostalog, grehova svojih predaka i Osmanlija koji su "500 godina vršili genocid nad Hrvatima", kako se navodi u obrazloženju presude. "Na zatvorsku kaznu čija dužina prevazilazi sve do sada zabeležene presude za slična krivična dela", pisala je svojevremeno Tamara Skroza u "Vremenu", on je osuđen "uprkos krajnje neubedljivim dokazima i brojnim hronološkim nedoslednostima zvanične verzije". Sličnog je stava čak i "Slobodna Dalmacija", koja je ironično napisala da je "optuženi kriv već 500 godina", te da je obrazloženje presude, iako ne deluje tako, napisano "u demokratskoj i recimo pravnoj hrvatskoj državi". Znači, ono što nije dobro ni "Slobodnoj Dalmaciji", dobro je Inicijativi, a svi smo mi krivi već najmanje 500 godina, a verovatno i duže.